Sv. Ivan Bosko (1815-1888) živio je u 19. vijeku tokom industrijske revolucije. Bio je sveštenik i radio je u italijanskom gradu Torinu, gdje je mnogo mladih dolazilo „trbuhom za kruhom“. Za svoj naporan rad primali su samo skromnu platu, živjeli su u lošim uslovima i često su spavali “pod milim nebom”. Borba za opstanak primorala ih je i na krađu, zbog čega su često završavali iza rešetaka. Mnogi su prerano umrli zbog teških uslova. Don Bosko je bio duboko potresen ovakvim položajem mladih ljudi. Zato je odlučio da im posveti svoj život i pomogne najbolje što može. Oratorij, kako je nazvao svoju obrazovnu ustanovu, okuplja stotine mladih ljudi. Njegov moto je bio: „Za vas živim.“ S ciljem da nastavi svoj rad za mlade, osnovao je vjersko društvo, koje je nazvao po Sv. Franju Saleškom – Salezijanci.
PREVENTIVNI SISTEM
Sv. Ivan Bosko se smatra začetnikom obrazovne metode poznate kao preventivni sistem koji se zasniva na razumu, vjeri i ljubaznosti. Kao čovjek raznolike i neumorne djelatnosti, don Bosko je svojim životom održao najefikasniju lekciju, tako da su ga savremenici već smatrali odličnim vaspitačem. Onih nekoliko stranica koje je napisao da bi pokazao svoje obrazovno iskustvo ima smisla samo ako ih uporedimo sa cjelokupnim njegovim dugim i bogatim iskustvom koje je stekao među mladima. Za njega obrazovanje uključuje poseban stav vaspitača i skup pristupa zasnovanih na razumu i vjeri. U središtu njegovog sistema je „pastirska ljubav“, koju on opisuje na sledeći način: „Primjena preventivnog sistema zasniva se na riječima sv. Pavla koji kaže: „Ljubav je strpljiva, ljubav je milosrdna. Ljubav sve oprašta, ljubav svemu vjeruje, ljubav se svemu nada, ljubav sve podnosi.“ To nagoni prosvjetnog radnika da voli mladića, bez obzira na stanje u kom se on nalazi, da ga odvede do istinske čovječnosti otkrivene u Kristu, da mu pruži svijest i priliku da živi kao pošten građanin i kao dijete Božije. Ova ljubav pomaže u otkrivanju i jačanju energija koje svetac sažima u čuvenom trojstvu razuma, vjere i ljubaznosti.
I – Razum
Sa stanovišta hrišćanskog humanizma, pojam „razum“ znači vrijednost ličnosti, svijesti, ljudske prirode, kulture, polja rada, života u društvu i širokog spektra vrijednosti potrebnih čovjeku u porodičnom, građanskom i političkom životu. U okružnici „Redemptor hominis“ ističe se da je „Isus Krist glavni put Crkve: ovaj put vodi od Krista do čovjeka“. Karakteristično je da je prije više od sto godina don Bosko pridavao značaj dimenzijama čovjeka i istorijskoj uslovljenosti čovjeka: njegovoj slobodi, njegovoj pripremi za život i profesiju, preuzimanju odgovornosti u društvu, u radosti i velikodušnosti prema drugima. Te ciljeve izrazio je jasnim i jednostavnim riječima, kao što su: radost, učenje, pobožnost, mudrost, rad, čovječnost. Njegov obrazovni ideal odlikuje umjerenost i osjećaj za stvarnost. On povezuje trajanje suštinskog i prolaznog vremenskog, starog i novog. Sveštenik je mladiću pokazao jednostavan, ali istovremeno zahtjevan program, sažet u uvjerljive riječi: pošten građanin i dobar kršćanin. U suštini, razum koji don Bosko smatra božijim darom i kao neotuđiv zadatak vaspitača ukazuje na vrijednosti dobroga i ciljeve koje treba postići, kao i na sredstva i metode koje treba koristiti. Razum poziva mlade ljude da zauzmu stav o vrijednostima koje su upoznali i podijele ih jedni s drugima. Sve ovo danas spada u domen vizije moderne i holističke antropologije bez ideoloških ograničenja. Savremeni vaspitač mora obratiti pažnju na znakove vremena kako bi uočio vrijednosti koje privlače mlade ljude: mir, sloboda, pravda, zajedništvo, saradnja, napredak žene, uzajamnost, razvoj, ekološki zahtjevi.
II – Vjera
Izraz vjera ukazuje na to da je don Boskovo vaspitanje natprirodno zato što je posljednji obrazovni cilj koji sebi postavlja oblikovanje vjernika. Za njega je obrazovan i zreo čovjek građanin koji vjeruje, koji u središte svog života stavlja ideal novog čovjeka kojeg je proglasio Isus Krist i koji je hrabar svjedok svojih vjerskih uvjerenja.To, kako vidimo, nije ideološko i apstraktno vjerovanje, već živa vjera koja je usidrena u stvarnost i sastoji se od prisustva i zajedništva, osluškivanja i otvorenosti za milosrđe. Kao što je volio da kaže, „stubovi obrazovne zgrade“ su pričešće, ispovijest, odanost Mariji i ljubav prema Crkvi i njenim pastirima.
Njegov odgoj je „put“ molitve, liturgije, sakramentalnog života, duhovnog vođenja. Don Bosko je posvećeni sveštenik koji sve što prima i daje uvijek stavlja na temelje otkrivenja. Ova vjerska orjentacija koja je u osnovi don Boskove odgojne metode može se koristiti i u drugim, nekršćanskim religijama.
III – Ljubaznost
Ljubaznost u radu vaspitača pokazuje se kod osobe koja je u potpunosti posvećena i koja je spremna da prihvati žrtve i napore u izvršavanju svoje misije. Sve ovo zahtijeva pravu otvorenost, duboko saosjećanje sa drugim i sposobnost za razgovor. U osnovi salezijanskog rada s mladima stoji trajno raspoloženje “biti s mladima”, posvetiti njima svoje vrijeme, snage, darove… Sv. Ivan Bosko to je izrekao ovim rečenicama: “Ovdje s vama osjećam se dobro” i “Za vas živim, za vas studiram, za vas radim, za vas sam spreman i život svoj dati”.
To objašnjava na sledeći način: važno je ne samo da „su mladi voljeni, već i da osjećaju da su voljeni“. Pravi vaspitač zato živi sa mladima, zanima se za njihove probleme, pokušava da sazna njihove poglede na stvari, učestvuje u njihovim sportskim i kulturnim aktivnostima, njihovim razgovorima. Kao zreo i odgovoran prijatelj, on usmjerava na put i ciljeve koji vode dobru, ukazuje na pravila, mudro i s ljubavlju odlučno ispravlja pogrešne procjene i stavove.
U takvoj atmosferi vaspitač nije zamišljen kao nadzornik, već kao otac, brat i prijatelj. U takve svrhe treba posebno njegovati lične odnose. Don Bosko voli da koristi termin „porodični duh“, da bi ukazao na pravu situaciju između dječaka i vaspitača. Dugogodišnje iskustvo mu je dalo do znanja da se ljubav ne može živjeti bez prisnosti i bez nje ne može biti povjerenja, što je neophodan uslov za uspjeh vaspitnog i odgojnog rada. Ciljevi koje treba da postignemo, metodološki program i preporuke postaju efikasni samo ako su prožeti istinskim „porodičnim duhom“, ako živimo u atmosferi vedrine, radosti i entuzijazma.
S tim u vezi, moramo pomenuti snagu i značaj koji je svetac pridavao odmoru, sportu, muzici, pozorištu ili, kako je volio da kaže, dvorištu. Tamo, u opuštenom i prijatnom odnosu, mudri vaspitač radi sa jednostavnim, efektnim riječima, zbog njihove povezanosti sa životom i prijateljske atmosfere u kojoj izlaze na vidjelo.
Iz pisma pape Ivana Pavla II, Iuvenum Patris, 1988.