Toggle menu Skupina Donbosko
Donbosko.si
Donbosko povezave

Izlet Ministranata

10.01.2012

Naši skoro primljeni ministranti bili su u petak upozoreni da ih sjutradan čeka dobro zaslužena nagrada. Ta nagrada je bio put po Kotoru i primorju pod vođstvom don Viktora. A, onda, stara boljka omladine iz centra: Slovenac nam pokazuje ljepote naše zemlje! Ali, uprkos tome, nismo mogli dobiti boljeg vodiča od njega.
Uprkos prognozama meterologa koji su najavljivali, čini mi se, Armagedon, naša vesela družina je napunila kombi u osam sati izjutra. Tako smo, svi pospani, ali opet budni zbog vjetra po kom smo došli, krenuli ka Kotoru. Posle dosta kratkog puta, prolazeći snijeg na Cetinju(što je bilo dosta teško, svi smo želji grudvanja, je ove zime se u Podgorici nije grudvao ni jedan klinac, sem snijegom sa krova auta sa sjevera), prolazeći Budvu, i kako bi ekipa „Top Gira“ rekla, po dobro odrzavanim i lijepim putevima, stigosmo i u Kotor! Tek što izađosmo iz kombija, onako poluzatvorenih očiju, naš vodič nas je poveo u veliku turu po Kotoru.
Prva stanica nam je bila u katedrali sv Tripuna, tamo smo čuli, naravno od don Viktora, o arhitekturi, moreplovcima, čak i istoriji naše zemlje, dobili par lekcija iz teologije... nastavili smo, u drustvu nekih turista gore, u muzej u sklopu iste građevine. Za to malo vremena, naučismo o Kotoru više nego za naše godine školovanja!
Popeli smo se, kasnije na tvrđavu sv. Ivana, uz dosta truda, ali, koji je uz vedre teme bio naš saputnik, ne neprijatelj. Dok smo stizali na vrh, zamišlali smo kako li je bilo vojnicima, koji bi se skoro svako jutro trčeći uspinjali na vrh tvrđave. Ali, zato nas je na vrhu don Viktor sačekao sa čokoladom u ruci. Kada smo pojeli tu i već se podigli i očistili znoj sa čela i prašinu sa pantalona, nabili kape do očiju, on izvuče, kao iz rukava, još jednu „Milka“ čokoladu!
Spuštajući se do kombija, parkiranog pri moru, gledali smo naokolo ima li bilo koje otvorene prodavnice ili restorana, tražeći, kao gleadni psi, ručak. Ipak, nije tvrđava sv. Ivana mali podvig! Pomirili smo se sa sa činjenicom da ćemo gladovati do sljedeće stanice, ali, u narednih stotinjak metara, našli smo otvorenu prodavnicu i restoran, gdje smo, kako se činjelo mom gladnom stomaku, imali najbolji ručak na svijetu!
Onda, spokojno krenusmo Bokokotorskim zalivom, do trajekta. Sa naše lijeve strane gledali smo koliko jedna zemlja može da bude lijepa, i koliko je priroda, sama po sebi umjetnost! Stvarno, za to nema boljeg primjera od Crne Gore. Posle jednočasovne vožnje stigli smo na trajekt, strahujući i nagađajući cijelim putem da neće raditi. Nekima od nas je to bila prva vožnja na moru, a nekima na trajektu, a neki su jednostavno samo uživali u vjetru koji je sada već polako postajaopovjetarac i laganom gibanju mora i svježini vazduha koji nam je ispunjao tijelo.
Kasnije smo posjetili Stari grad u Budvi, i pravoslavne crkve u njoj. Pružili smo i ruku(neki su i upali u njega, sa sve cipelama) našem starom drugu, moru, sa kim ćemo izmiriti dugove na ljeto. Kada smo još mlo gledali u površinu mora, sjetili smo se da imamo i dom, nazad u Podgorici.
Nikola Maksan